NESPREMNOST HRVATSKE ZA IZVANREDNA STANJA

Štete u miru izazvane elementarnim nepogodama u Hrvatskoj koje ugrožavaju malog čovjeka, najviše poljoprivrednika – iznose oko 1,5 milijardi kuna/god – gotovo su upola manje nego što će biti trošak (razlika davanja i primanja kroz fondove EU) iz proračuna - 2,64 milijarde kuna/god - za članstvo Hrvatske u EU u slučaju da je prime, pa je stoga jasno da su premalene da bi se politika “zamarala” uspostavom sustava za njihovo smanjivanje. U agresiji na Hrvatsku više od 14 tisuća ljudi je ubijeno i oko 30 tisuća ranjeno. Izravne štete uzrokovane ratom procjenjuju se na više od 30 milijardi USD. Nikakvu odštetu agresor nije platio, a zanemariv je broj onih koji su za to odgovarali. Sve su to političari u Hrvatskoj zaboravili. Jedino što podsjeća na krvavi rat je da sistematski proganjaju i teroriziraju one koji su obranili Hrvatsku. Taj progon branitelja najčešće koriste za skretanje pozornosti javnosti od gospodarskog razaranja zemlje u čemu ne posustaju. Izgleda da političari iz prethodnog rata i naknadnih zbivanja nisu dovoljno naučili pa ih ponovna uspostava spomenutog sustava i za pripravnost za slučaj rata ne zanima.

Mnoge su opasne pojave (prirodne ili one koje izaziva čovjek) koje mogu ugroziti stanovnike, dobra i okoliš. U svijetu je broj takvih pojava, i to onih najtežih, u stalnom porastu. Krajem 2004. dogodila se teška katastrofa – tsunami u Aziji. Zbog spomenute je podignuta velika uzbuna u svijetu jer je među poginulima bio znatan broj turista iz bogatih zemalja Europe. Uragan Katrin pogodio je 2005. jug SAD. Takvih pojava bilo je i ranije, no obično se brzo zaborave, pogotovo ako su njima ugrožene siromašne zemlje. Godišnje se u svijetu događa više od 300 katastrofa (nisu uključeni ratovi). Broj godišnje izgubljenih ljudskih života  je od 10 do 300 tisuća. Najveći broj života odnesle su ekstremne prirodne pojave, kao što su oluje i poplave (Bangladeš 1970. - 300 tisuća poginulih), potresi (Kina 1976. - 250 tisuća poginulih), tropski cikloni i tajfuni, erupcije vulkana a ponekad i one izazvane djelovanjem tehnologije (Bhopal - Indija - 5000 poginulih). Materijalne štete izazvane  tim pojavama poznate su u zemljama koje imaju razvijeno osiguranje. Najveća osigurana šteta među 40 najvećih od 1970. je bila u terorističkom napadu na Svjetski trgovački centar, Pentagon i ostalo - 2001. u iznosu od 21 milijardu USD (i 3025 poginulih), a slijede uragan Andrew - 1992. u SAD i Bahamima u iznosu od 20,9 i potres 1994. u Northridgu, SAD u iznosu od 17,3.

U Hrvatskoj  na sreću dosad nije bilo takvih katastrofalnih pojava, ali je bio rat. U agresiji na Hrvatsku više od 14 tisuća ljudi je ubijeno i oko 30 tisuća ranjeno. Izravne štete uzrokovane ratom procjenjuju se na više od 30 milijardi USD. Krize ili izvanredna stanja u Hrvatskoj (bez rata) izazivaju štete, u prosječnom iznosu (1980.-2002.) od oko 240 milijuna USD ili oko 1,5 milijardi kuna godišnje. Najveće su štete od suše ? 39%, slijede oluje, tuče, snijeg i mraz ? 31,2%, potresi ? 12,4%, zatim poplave 7,9% i požari 7,3% koji su zanimljivi mas?medijima. Izvanredna stanja izazvana čovjekovim djelovanjem su: nekontrolirana oslobađanja opasnih tvari,  požari i eksplozije, radioaktivnost ili nesreće u nuklearnim elektranama, prekidi opskrbe (voda, hrana, energija..), unutrašnje smetnje (terorizam i nemiri), i lomovi brana ili nasipa, a štete su znatno manje od onih izazvanih prirodom. Zbog osiromašenja i nezadovoljstva stanovništva neke vrste kriza (unutarnje smetnje - terorizam i nemiri) mogle  bi u budućnosti biti učestalije. Rat i terorizam se u spomenutom zakonu niti ne spominju.

Brojne su operativne organizacije koje trebaju imati jednoznačno određene obveze i prava u djelotvornom sustavu obrane, zaštite i spašavanja u slučaju izvanrednih stanja ili kriza: zdravstvo, vatrogastvo, vojska i policija, vodoprivreda, energetika, šumsko gospodarstvo i druga javna poduzeća i usluge, prometne organizacije, industrija, organizacije uprave, hidrometeorološka i seizmološka služba, javno informiranje, humanitarne udruge, školstvo, i druge. Bit problema u Hrvatskoj jest nužnost povezivanja tih operativnih organizacija u cjelovit i djelotvoran sustav što je svuda u svijetu osnovni zadatak profesionalne državne uprave za izvanredna stanja. Poslovi takve uprave su i procjene ugroženosti; uspostava zakonodavstva koje regulira djelatnost; koordiniranje i upućivanje različitih republičkih resora na izradu akata koji određuju odgovornosti, obaveze i postupanje u pojedinim vrstama kriza; davanje stručne osnove za organiziranje i djelovanje županijskih profesionalnih organizacija te za uspostavu sustava komuniciranja u krizama; briga o resursima za djelovanje (kadar, oprema, školovanje, pogoni), izrada, pregledavanje i odobravanje planova pripravnosti i djelovanja za slučaj kriza te drugo.

.Spomenuta uprava postigla bi dobre rezultate s 30?40 zaposlenih iskusnih stručnjaka za različite krize, a troškovi njena rada u godini dana bili bi manji nego jednodnevne štete od mirnodopskih kriza u Hrvatskoj. Uz to u županijama je potrebno oko 150 ? 200 ljudi ili ukupno 200-250 ljudi u cijeloj upravi za obranu, zaštitu i spašavanje RH, što je pokazalo iskustvo iz Domovinskog rata. To je velika razlika prema broju od oko 900 iz MUP-a, MORH-a većinom nekompetentnih osoba za posao koji treba obavljati takva uprava, što u ustroju tzv. uprave zaštite i spašavanja, udružuju oni koji ne razumiju što je to sustav.

Danas u Hrvatskoj nema, u skladu s dostignućima u svijetu u području upravljanja u krizama niti organizacije, a još manje organiziranog obrazovanja za programatski dio tog sustava – njegovu upravu, koji bi znao uspostaviti učinkoviti sustav obrane, zaštite i spašavanja. Upravljanje u krizama (emergency management) jedan je od najsloženijih poslova modernog društva, zahtijeva izuzetno mnogo znanja iz širokog spektra čovjekova interesa od prirodoslovnih, tehničkih, pa do humanističkih a sve to uz uvažavanje gospodarstvenih zakonitosti.

Sustav kakav treba ponovno razviti u Hrvatskoj zbog niza razloga treba biti što kompaktniji i treba sa relativno malim brojem visoko osposobljenih izvršitelja prekrivati sve potrebne funkcije djelovanja, odnosno obrane, zaštite i spašavanja od onih ugrožavanja koja su za područje Republike Hrvatske bitna, tj. ona koja najviše ugrožavaju. Ostvarenje učinkovitog, kompaktnog sustava nije lak posao, a školovanje kadra za takav sustav mora biti posebno pažljivo planirano.

Još prije II svjetskog rata 1938. u Zagrebu je osnovana škola Civilne zaštite koja je dala osnove za obranu i zaštitu stanovnika u slučaju rata. U ono vrijeme ta je škola bila na sličnoj razini kao i one u svijetu. Civilna obrana, često nazvana civilna zaštita, je u biti samo dio sustava za upravljanje u krizama koji se odnosi na rat. Poslije II svj. rata partijska ideologija uspostavila je školovanje za tzv. Civilnu zaštitu koje je bilo znatno niže razine nego ono iz 1938. i zasnivalo se na masovnosti i kojekakvim masovnim akcijama za uznemirivanje stanovništva tzv. NNNI, a osnovna im je svrha bila laka dodatna zarada umirovljenih oficira bivše JNA. Bila je to priprema stanovništva za nešto za što nije bilo nikakve organizacije ni razumnih planova da bi ga se koristilo. Sve je bilo podređeno hladnoratovskoj tobožnjoj pripremi za zaštitu od agresije NATO pakta, a da je do nje i došlo sve bi se raspalo u jednom danu. Slično je bilo i krajnje ideološki obojeno izmišljeno školovanje za ONO i DSZ, kao i za kojekakve oblike HTZ (i danas ostaci toga na privatnoj bazi i dalje provode spomenuto “školovanje” trgujući diplomama bez stjecanja znanja). Tako je to bilo do velikosrpske agresije 1991. kada je najvećim dijelom uz početak uspostavljanja sustava, improvizacijom i samoorganiziranjem na lokalnoj razini, prema snalažljivosti ugroženog stanovništva i onih koji su se s obzirom na sposobnosti nametnuli da ga vode, osigurana koliko god je bila moguća obrana i zaštita stanovništva i dobara. U ovisnosti o shvaćanju važnosti zadataka obrane i zaštite stanovništva od lokalne vlasti i vojnog sektora obrane u mnogim krajevima Hrvatske postignuti su vrijedni rezultati u obrani i zaštiti stanovništva. Na žalost, mnogi od onih koji su se u tim akcijama najviše angažirali, a mnogi su i poginuli, zbog nebrige onih koji su sustav 1994. razorili, za to nisu dobili nikakvo priznanje i nije im niti priznat status branitelja, dok su si oni koji su sustav srušili osigurali sve moguće privilegije, vojne činove i odličja.

Sve što treba napraviti na planu školovanja bilo nam je poznato još 1993. godine no kako je sustav 1994. razoren do danas nije ništa napravljeno. Pojedinci koji su srušili sustav s potpunim nerazumijevanjem prepisuju ono što smo još prije desetak godina pisali u stručnim publikacijama i ideje prodaju pod svoje (privatna škola koje godišnje zaradi na prodaji diploma dodiplomskog studija, magistara i doktora znanosti..., a ne i znanja, više od milijun eura). Potrošili su golem novac za putovanje po svijetu za “sakupljanje iskustva” dalekih zemalja u uspostavi sustava, a dakako ništa nisu naučili. Jedan od tih “mudraca” za vrijeme rata vodio je turističku agenciju, pa kad ga je sprega politika - mafija postavila za rukovodioca u MUP-u, zaposlio je uz svu svoju rodbinu, i brojne prevodioce, čak i za kineski, rumunjski, albanski, perzijski i druge jezike, kako se vrhuška MUP-a ne bi izgubila u svojem obilaženju svijeta. Organizirali su, prisvojivši naše ideje o školovanju, različite “tečajeve” za šaroliko slušateljstvo u kojima su im stranci skupo prodavali, za novac iz državnog proračuna, ono što mi znamo bolje.

Nepostojanje školovanja za područje upravljanja u krizama posljedica je i potpuno narušenog sustava visokoškolskog obrazovanja u Hrvatskoj. Ta djelatnost je i dalje prepuštena nekontroliranim trošačima novca iz državnog proračuna, koji ne razumiju sustav, a cilj im je da se i dalje ne zna tko što treba raditi i za što odgovarati. Sigurnost stanovnika, dobara i okoliša i dalje je zbog nezainteresiranosti političara, koji nizašto ne odgovaraju, prepuštena privatnom poduzetništvu, stoga nema ni interesa da se i na planu obrazovanja bilo što napravi. Pet puta autor ovog teksta obraćao se rektorici Zagrebačkog sveučilišta da joj izloži što bi na planu obrazovanja za ovu važnu djelatnost trebalo napraviti, no nije ni odgovorila na dopise čime bi makar pokazala elementarnu pristojnost, a u tsunamiju u Aziji poginula joj je unuka. Valjda je i ona prezauzeta spomenutim privatnim poduzetništvom na Zagrebačkom sveučilištu.

Dr. Branimir Molak, dipl. inž.
Zagreb 1.2.2006.

Upravljanje u krizama - iskustva iz Domovinskog rata i poslije